Avokado puding drito s nebesa!

Avocado pudding - you do it like this!

Baš bih se odmorila od sebe! - part 2

Razmisljam o:

Ljubavnicima- Gledaju se u prolazu, praveći se da to ne rade, stokaju si Facebook profile, odupiru se porivu da jedno drugome pošalju friend request...sve dok je on ne spazi na šanku i ne započne neku glupu konverzaciju, ali nije ni bitno što joj govori jer što god da  kaže dobro je. Ona ga želi i doziva pa je kvaliteta konverzacije koja je uvelike predodređena količinom konzumiranog alkohola nebitna. Pijani poljupci samo su uvod u onu večer kad će joj doći u goste s vinom u rukama i paketom kondoma u džepu, jer očito je da će seks pasti. Moraju se probati kad se već tako dugo žele. Otvorit će vino, zapalit koji joint, pričati satima. Gdje si bio sve ovo vrijeme, moram ti ispričati sve, sav svoj život, sve sve... Bit će nježan, jebeno dobar u krevetu, možda kao nitko dugo do tad. Jedini problem je što magija nestaje kada se ljubavnici probude. Toliko dugo iščekivanja za večer prolaznih emocija.  A fraze poput: "U mirisu tvoje pičke sadržana je cijela tvoja povijesti", "Sviđaš mi se baš takva kakva jesi" i " S tobom je sve zastrašujuće dobro", rasplinut će se u onom trenu kad stvarnost upije doživljaje prethodne večeri. Zapravo, mislim da muškarci i žene komuniciraju samo da bi se jebali. Onaj mali, naivni dio mene vjeruje u ljubav ili bar kave bez predumišljaja.  Emocije su za kurac, osjećam sram pri pomisli da zapravo najviše od svega želim pažnju, a tek onda seks. Voljela bih biti sama i lišena seksualne želje. Ne mogu se othrvati seksualnoj želji koja neminovno, zbog samog funkcioniranja ženskog organizma, dovodi do emocija. Čak bih se mogla jebati bez emocija, kao što sam to radila prije, kao što su me naučili prije, ali  ne sad, sad kad sam ovoliko slaba. Kad kažem naučili su me, mislim na one koji su s podsmjehom gledali moju zaljubljenost u stilu: tako si slaba i mala kad me gledaš zaljubljeno i samim time potpuno nezanimljiva. Sad sam izgleda vrlo intrigantna, baš sad kad želim da svi odjebu od mene, kad se gadim sama sebi do granice da se niti ne osjećam kao seksualni objekt. Sad sam dovoljno zanimljiva da me se vuče za rukav kako bi popili kavu. Valjda ih moj strah i depresija privlače u stilu daj da te moje muško ja zaštiti od sranja. 

Majka mi je nekidan pričala nešto u stilu kako oca ne mogu operirati jer se srce ne smije rezati. Srce je jedini organ koji se ne smije rezati, odzvanjalo je u mojoj glavi još danima. Toliko je istine sadržano u toj rečenici, ta rečenica tako divno obuhvaća i ono fizičko i ono psihičko/emocionalno

Želji da se sklupčam - Kad se nađu u divljini i pogode ih teški životni uvjet, ljudi obično umiru jer je želja za tim da se sklupčaju jača od želje za hranom i toplinom, jača je od gladi i hladnoće. Tako bih se i ja u ovoj đungli od svog života u kojoj se trenutno nalazim sklupčala i zaspala. U klupku je toplo, u klupu ne boli.

Stresu  - Stres je procjep između naših očekivanja i realnosti. Tajna je u tome da prihvatiš sve i ne očekuješ ništa.  Od tuda moja depresija. Očekivala sam sve, cijeli svijet i nisam htjela prihvatiti manje od toga. Kakvo glupo naivno dijete.  Teško podnosim ovu odraslost.

Snazi- nije bitno jesam li u pravu (u smislu da pišem dobro i da sve ovo što radim ima smisla+ u smislu da donosim dobre odluke) , bitno je biti uvjerena da sam u pravu, biti sigurna u sebe, biti čvrsta, kad sam čvrsta nepokolebljiva sam.

Ojačati je bolan proces - puno plakanja, 5 koraka naprijed - 10 nazad, strpljenje, vjera da će sutra biti bolje, manje će boljeti...

Tresem se od straha..

Ljubavi- tajna nije u tome da nađeš Gospodina Savršenog, odnosno savršenog Njega, nego savršenu Sebe, upoznati se je ono što je bitno, tako će po putu lakše doći i Savršen On, ali ne zavaravajmo se, ne postoji savršen On, postoji samo onaj koji nam najmanje ide na kurac od svih, općenito nabijem te ideale- savršen On, savršeno tijelo, savršena ljepota, savršena veza...ni djevojka s naslovnice ne izgleda kao djevojka s naslovnice pa zašto bih morala ja? I zašto da budem tiha i ponizna. Nisam ljepotica i nisam tiha, nosite se s tim. I ono kad me pitaju: Koji kurac si toliko nadrkana? A koji kurac si ti toliki eskapist!??

Poslu- mislim da su ti koji vode sve konce namjerno uveli rad od 9 do 5 kako bi svi bili konstantno umorni i podložni, podložni da se u nas usadi strah i da se nama vlada. U pauzi između posla i umiranja nude nam X -factore, reality show-ove i ostale celebrity spike kako bi bar nakratko popušili san o happy endu

Uspjeti znači penjati se na ljestvici, dobivati veću plaću = privređivati za nekog drugog, što više novaca donosiš nekom drugom to si uspješniji???

Obitelji - obitelj ne moraju biti otac + majka, otac + otac, majka + majka, nego i dvije prijateljice, pas i mačka, zašto ne bih živjela u matrijarhatu do kraja života, zašto to ne bi bio happy end jer kako je rekla moja majka nekidan: „Kad pogledaš i ja i Martina (majčina najbolja prijateljica) ćemo jednom završiti u staračkom životu, ja koja imam obitelj i ona koja je nije imala“ Ali što uopće znači obitelj?? Obitelj su svi oni s kojima nisam sama!

 Ostalo...razbacano po mojoj glavi: 

Sve je potpuno drugačije od svega sto je ikad bilo

Nikako da shvatim jesam li jako hrabra ili sam samo jako glupa (što pišem ..)

Nikako da odlučim jesam li loš lik ili dobar u ovoj drami, u ovom filmu, život je film,ja igram svoju ulogu

Jesam li jedna od onih ludih klinaca koji se prijave na neki talent show, koji ne znaju pjevati, a kamoli da posjeduju karizmu???

Gledam svoje lice na slikama i potpuno je drugačije nego ikad prije

Love C.

xoxo

*Diaries su dio bloga koji prati život izmišljene djevojke. Svaka sličnost s pravim ljudima je slučajna.

 photos: 

 http://louisehuber.wordpress.com/2013/11/26/contextual-nyctophobia-fear-of-the-dark/

The Diaries: Baš bih se odmorila od sebe! - part 1

Ne vičem li predugo: Čemu sve ovo? Kome treba moj tekst? Odgovor i dalje ne dopire do mene. Kao da vičem  samom Bogu, a on ne odgovara. Kako da počnem? Gdje sam ja to bila proteklih mjeseci?  Nisam više sigurna znam li uopće pisati i jesam li to ikad  znala. Jesam li ja samo neiscrpno vrelo ispraznih fraza, konstrukcija koje samo meni imaju smisla i konačno posve nezanimljivog teksta? Sve češće to  pitanje -kako da počnem? Kako da  ogolim svoju dušu, kako da se iscijelim? Gotovo  da sam se pomirila sa svojom tihom, depresivnom fazom pa je i ne pokušavam raspisati, ispisati sve zlo i bolno, kao što sam to činila dosad. Znam samo dvije stvari: a) nemam nikakvog nadzora nad onim što izađe iz mene kad jednom počnem pisati i b)  da bih znala kako da počnem, moram znati gdje sam. Ali ja ne znam  gdje sam. Ja sam all over the place, iznutra, izvana, u procjepu, iznad njega. Gdje sam ja to bila u zadnje vrijeme?  Voljela bih da nisam toliko premorena i usporena pa da samo na brzinu odvrtim film. Ako čvrsto zatvorim oči i  skoncentriram se možda se sjetim...Pokušat ću....

 

Zasigurno sam izgledala kao dijagnosticirana neurotičarka dok bih jutrima ispadala iz kreveta, sva omamljena od normabela bez kojih ne bih mogla zapati. Gutala sam  normabele ili što god slično bi mi došlo pod ruku, gutala sam cijele šake,  lako kao da žvačem bombone. Onda bih trčala u kupanu, pristavljala kavu, prala  zube, na brzinu žvakala kruh s maslacem, ispijala kavu, šminkala se i tražila čistu odjeću u hrpi razbacanoj po čitavoj sobi, sve u isto vrijeme. Vječito tražeći mobitel i ključeve, istrčavala bih iz stana, mrzovoljno pozdravljajući roditelje koji bi u kuhinji tiho doručkovali. Otac sav usporen od koktela lijekova koje je dobio nakon dvostrukog infarkta od prije par  mjeseci, možda bi nešto i komentirao da se ne osjeća tako nadrogirano non-stop, dok bi majka zatvarajući vrata stana  vikala: „Moraš se malo sabrati jer ovo ničemu ne vodi!“. Zatim bih brzo pedalirala iz jedne  redakciju pa onda u drugu i treću. 

Počastila bih se kojom krpicom jer toliko radim. "Mislila sam da sam  luda, onda sam otišla u shopping i shvatila da sam potpuno normalna", povikalo bi moje površno,  žensko ja. Međutim, kratkotrajno uzbuđenje shopppinga tek bi me nakratko usrećilo jer postala sam toliko prazna da me ne veseli baš ništa. Voljela bih biti ona glasna djevojka kao prije, ona koja se na tulumu u kutu smije od sveg srca dok s prijateljima prepričava zgode. Ulazila sam i u parfumerije. Otkako životarim, parfemi su mi zabranjen luksuz. Kada sam se prije koji mjesec u jednoj finoj parfumeriji našpircala Bvlgarievim Jasmin Norirom umalo sam se onesvijestila. Čim sam osjetila špricaj tog božanskog parfema na svojoj koži, oči su mi se zaklopile,  božanska muzika zasvirala je u mojim ušima, a sjećanja na bivši život u kojem se bila poslovna mlada žena s muškarcem i super poslom, posve su me preplavila. Brzo sam se povratila iz magičnog trenutka. 

Dakle, gdje sam ja to bila? Kratko sam gubila vrijeme na Damjana koji mi se odjednom opet pojavio u životu, draži i divniji nego ikad prije, nudeći utjehu za ovaj nesnošljivi život. Trebao me u svojoj jesenskoj depresivnoj fazi, a ja sam trebala nekoga, bilo koga, samo da se ne moram suočiti sa stvarnim svijetom. Njegova topla, mračna soba bila je uvijek ugodan bijeg iz kojeg sam se doduše brzo prenula. Kako mu je postajalo bolje, shvatila sam da ga gubim. Kao da je ikad bio moj. Nemoćna da više pratim izmjene njegovih maničnih i depresivnih faza, otišla sam, ovaj put zauvijek.  Bila sam gnjevna na njega što moram sama prolaziti svoja sranja. Ali onda sam shvatila- naravno da moraš sama prolaziti svoja sranja, to su tvoja sranja i najvažnije od svega ti to možeš sama.  Izbrisala sam njegov broj po stoti put, ali ovaj put zaista zadnji, spremila kovčege, odselila se od roditelja, promijenila posao (jedan od pet koje radim), kupila par novih haljina, počela se družiti s par  novih ljudi… Dosta je. Krajnje je vrijeme da pogubim plačljivu djevojčicu u sebi. Ovaj put nema roditelja i/ili frajera koji će za mnom kupiti moja govna. Nipošto planiran fresh start, sasvim impulzivan, rezultiran odlukama donesenim od danas do sutra…tako tipično za mene.

Večer prije nego što sam otišla od njega, uzela sam sve flomastere s njegovog radnog stola i išarala čitav zid u njegovoj dnevnoj sobi. Usred mahnitih črčkarija nacrtala sam ogromno srce, a u njemu ostavila svojevrsnu poruku čitavom svijetu- daj mi ljubav jer od ljubavi raste cvijeće.  Dok sam mahnito šarala po zidu njegove dnevne sobe, on je mirno sjedio gledajući me zavaljen u fotelju. Njega je moje ludilo uvijek tako zabavljalo, a ja sam bila sretna što se uopće ne trudi zaustaviti me u ovom dječjem momentu. Zapravo, predivan moment za kraj. Prije nekoliko dana jedan zajednički prijatelj mi je poslao sms: „Bio sam u njegovom stanu i bio sam jako sretan kad sam ugledao pečat koji si ostavila, bio je tako predivno, nesumnjivo tvoj!" Jedna od divnijih rečenica upućenih u mom smjeru u zadnje vrijeme, osim one moje cimerice koja je jučer tako spontano izjavila: „Ti imaš tu moć da je s tobom uvijek zabavno.“ I zaista nije nam loše, u našem stanu u centru koji odiše onom starozagrebačkom vibrom u svih svojih 100 kvadrata. Tri djevojke, jedan pas, jedna mačka i jedan stan - ambiciozna i uspješna farmaceutkinja, osebujna modna dizajnerica i opičena novinarka...zvuči kao sitcom. Pa život je ionako film, zar ne?

Love C.

xoxo

 

*Diaries su dio bloga koji prati život izmišljene djevojke. Svaka sličnost s pravim ljudima je slučajna.

 

photos: 
http://hidlight.deviantart.com/art/smoking-and-sad-girl-167356614
http://jezebel.com/vice-published-a-fashion-spread-of-female-writer-suicid-513888861