U knjizi "Socijalno: Zašto su naši mozgovi povezani" (Social: Why Our Brains Are Wired to Connect)neuroznanstvenik Matthew D. Lieberman, voditelj socijalno kognitivnog neuroznanstvenog laboratorija pri Sveučilištu u Kaliforniji (UCLA’s Social Cognitive Neuroscience lab), hvata se u koštac s pitanjem tko smo mi kao socijalna bića te otkriva kako točnije poznavanje naše socijalne prirode može unaprijediti naše živote i društvo. Lieberman koji je protekla dva desetljeća koristio alate kao što je funkcionalna magnetska rezonanca (fMRI) kako bi proučavao kako ljudski mozak reagira na njegov društveni kontekst, saznao je da naš mozak nije tek jednostavan mehanizam koji reagira na bol i zadovoljstvo nego je zapravo stvoren da povezuje ljude. U srcu njegova istraživanja nalazi se pitanje: "Zašto osjećamo toliko intenzivnu agoniju kada izgubimo voljenu osobu?" On tvrdi da daleko od toga da je tuga dizajnirana mana u našom neuronskoj arhitekturi, ali je u isto vrijeme i dokaz da je naš kapacitet za takvu ogromnu bol bitna osobina naše evolucijske konstitucije. Dapače, istraživanje koje su Lieberman i njegova žena proveli u proteklim desetljećima pokazuje da je reakcija našeg mozga na emotivnu bol vitalna za naš opstanak.
"Naši mozgovi razvili su se na način da prijetnju našim socijalnim kontaktima doživljavaju uvelike na isti način kao i kada je riječ o fizičkoj boli. Aktiviranjem istog neuronskog sklopovlja koje dovodi do toga da osjećamo fizičku bol, iskustvo socijalne boli pomaže nam da omogućimo preživljavanje djece tako što ih držimo blizu njihovih roditelja. Neuronska veza između socijalne i fizičke boli također omogućava da socijalna povezanost ostane doživotna potreba kao što su hrana i toplina. S obzirom na činjenicu da naši mozgovi tretiraju socijalnu i fizičku bol slično, ne bi li kao društvo trebali socijalnu bol tretirati drugačije nego što to inače radimo? Nećemo očekivati da netko sa slomljenom nogom "sam tako prijeđe preko toga". A ipak kada pričamo o socijalnoj boli, ovo je uobičajen odgovor. Istraživanje koje smo ja i drugi proveli koristeći funkcionalnu magnetsku rezonancu pokazuje da je ono kako doživljavamo socijalnu bol u skladu s našom percepcijom nas samih. Intuitivno vjerujemo kako su socijalna i fizička bol radikalno drugačija vrste iskustva, no način na koji ih naš mozak tretira pokazuje da su sličnije nego što možemo zamisliti.", tvrdi Lieberman.
Lieberman dodaje: "Neuronska osnova za naša osobna uvjerenja značajno se preklapa s jednom od regija mozga koja je primarno odgovorna za dozvoljavanje mišljenja drugih ljudi da utječu na naša vlastita. NašeJaje više kao autocesta za socijalni utjecaj nego neosvojiva utvrda kakvom je smatramo."
Stavljajući socijalnu povredu u kontekst kratke evolucijske povijesti, Lieberman tvrdi da je pretapanje socijalnosti i individualnosti prije osnovno pomagalo u našem evolucijskom razvoju nego poremećen kvar. On objašnjava:
"Naša socijalnost je satkana u seriju oklada koje evolucija potvrđuje svaki put iznova kroz čitavu povijest sisavaca. Ove oklade dolaze u formi adaptacija koje su selektirane jer promoviraju opstanak i reprodukciju. Ove adaptacije povećavaju intenzitet spona koje osjećamo s onima oko nas i povećavaju kapacitet da predvidimo što se događa u umovima drugih kako bi bolje surađivali s njima. Bol socijalnog gubitka i načini kojima smijeh publike može utjecati na nas nije slučajnost. Do tih razmjera da evoluciju možemo karakterizirati kao dizajniranje naših modernih mozgova, to je ono zbog čega su našu mozgovi umreženi i povezani, da bi posegnuli i ušli u interakciju s drugima. Ovo su odlike dizajna, ne mane. Ove socijalne adaptacije su odlučujuće u stvaranju nas ljudi kao najsposobnije vrste na Zemlji.Implikacije ovog protežu se od intimnosti naših ljubavnih veza do zamršenosti organizacijskog menadžmenta i rada u timu."
Kao što postoje mnoge socijalne mreže poput Facebooka i Twittera, svaka sa svojim dosegom i snagom, tako postoje i mnoge socijalne mreže u našim mozgovima, setovi regija mozga koji rade na tome na promoviraju blagostanje našeg Ja.
Svaka od ovih mreža ima svoju snagu te su se spojile u različitim momentima u evolucijskoj povijesti počevši od kralježnjaka preko sisavaca i primata do nas homo sapiensa. Svi ovi evolucijski koraci ponovljeni su istim slijedom tijekom djetinjstva.
Lieberman istražuje tri glavne adaptacije koje su nas učinile tako neraskidivo reagirajućima na socijalni svijet:
a) Povezanost: Puno prije nego što su postojali primati s neokorteksom, sisavci su se odvojili od kralježnjaka i razvili kapacitet da osjećaju socijalnu bol i užitak, zauvijek povezujući naše samoblagostanje sa socijalnom povezanošću. Dojenčad utjelovljuje ovu duboku potrebu da ostanemo povezanima, ali ta potreba prisutna je tijekom čitavog života.
b) Čitanje misli: Primati su razvili neparalenu mogućnost da razumiju akcije i misli onih oko njih, povećavši na taj način mogućnost da ostanemo povezani i ulazimo u interakciju strategijski.
c) Harmoniziranje: Osjećaj svogjaje jedan od najrecentnijih evolucijskih darova koje smo primili. Iako se čini da sejapojavljuje kao mehanizam koji nas razlikuje od drugih i naglašava našu samoživost, našejafunkcionira kao snažan izvor socijalne kohezije.
------------------------
What is love? - part 2
Inthe book“Social: Why Our Brains Are Wired to Connect” neuroscientist Matthew D. Lieberman, director of UCLA’s Social Cognitive Neuroscience lab, sets out to get clear about ‘who we are’ as social creatures and to reveal how a more accurate understanding of our social nature can improve our lives and our society. Lieberman, who has spent the past two decades using tools like fMRI to study how the human brain responds to its social context, has found over and over again that our brains aren’t merely simplistic mechanisms that only respond to pain and pleasure, but are instead wired to connect. At the heart of his inquiry is a simple question: Why do we feel such intense agony when we lose a loved one? He argues that, far from being a design flaw in our neural architecture, our capacity for such overwhelming grief is a vital feature of our evolutionary constitution.
"Our brains evolved to experience threats to our social connections in much the same way they experience physical pain. By activating the same neural circuitry that causes us to feel physical pain, our experience of social pain helps ensure the survival of our children by helping to keep them close to their parents. The neural link between social and physical pain also ensures that staying socially connected will be a lifelong need, like food and warmth. Given the fact that our brains treat social and physical pain similarly, should we as a society treat social pain differently than we do? We don’t expect someone with a broken leg to “just get over it.” And yet when it comes to the pain of social loss, this is a common response. The research that I and others have done using fMRI shows that how we experience social pain is at odds with our perception of ourselves. We intuitively believe social and physical pain are radically different kinds of experiences, yet the way our brains treat them suggests that they are more similar than we imagine.", says Lieberman.
Lieberman adds: "The neural basis for our personal beliefs overlaps significantly with one of the regions of the brain primarily responsible for allowing other people’s beliefs to influence our own. The self is more of a superhighway for social influence than it is the impenetrable private fortress we believe it to be."
Contextualizing it in a brief evolutionary history, Lieberman argues that this osmosis of sociality and individuality is an essential aid in our evolutionary development rather than an aberrant defect in it. He explains:
"Our sociality is woven into a series of bets that evolution has laid down again and again throughout mammalian history. These bets come in the form of adaptations that are selected because they promote survival and reproduction. These adaptations intensify the bonds we feel with those around us and increase our capacity to predict what is going on in the minds of others so that we can better coordinate and cooperate with them. The pain of social loss and the ways that an audience’s laughter can influence us are no accidents. To the extent that we can characterize evolution as designing our modern brains, this is what our brains were wired for: reaching out to and interacting with others. These are design features, not flaws. These social adaptations are central to making us the most successful species on earth. The implications of this span across everything from the intimacy of our personal relationships to the intricacy of organizational management and teamwork."
Just as there are multiple social networks on the Internet such as Facebook and Twitter, each with its own strengths, there are also multiple social networks in our brains, sets of brain regions that work together to promote our social well-being.
These networks each have their own strengths, and they have emerged at different points in our evolutionary history moving from vertebrates to mammals to primates to us, Homo sapiens. Additionally, these same evolutionary steps are recapitulated in the same order during childhood.
Lieberman goes on to explore three major adaptations that have made us so inextricably responsive to the social world:
Connection: Long before there were any primates with a neocortex, mammals split off from other vertebrates and evolved the capacity to feel social pains and pleasures, forever linking our well-being to our social connectedness. Infants embody this deep need to stay connected, but it is present through our entire lives.
Mindreading: Primates have developed an unparalleled ability to understand the actions and thoughts of those around them, enhancing their ability to stay connected and interact strategically.
Harmonizing: The sense of self is one of the most recent evolutionary gifts we have received. Although the self may appear to be a mechanism for distinguishing us from others and perhaps accentuating our selfishness, the self actually operates as a powerful force for social cohesiveness.
